Hidroelektrana Krka (kasnije nazvana Jaruga I) na slapovima rijeke Krke uvrštena je na popis povijesno važnih inženjerskih iskoraka u svijetu (IEEE-ov program Milestone) kao najstarija izmjenična hidroelektrana na ovom prostoru (a samo tri dana „mlađa” od hidroelektrane na slapovima Niagare) i sastavnica jednog od prvih cjelovitih elektroenergetskih sustava u svijetu. U doba kada su veliki gradovi poput Londona i Rima imali jednofazne sustave, Šibenik je imao dvofazni sustav Krka-Šibenik. To je bio prvi cjeloviti hrvatski elektroprivredni sustav i jedan od prvih te vrste u svijetu. Investitori i graditelji ovog sustava bili su gradonačelnik Šibenika Ante Šupuk, njegov sin Marko Šupuk te šibenski nadmjernik Vjekoslav plemeniti Meichsner.
Sve je započelo 7. listopada 1892. kada je Meichsner od uprave grada Šibenika zatražio dozvolu za izgradnju nove kuće na rijeci Krki, koju je i dobio 2. prosinca iste godine. Meichsner je u nadolazećim godinama pripremio nacrte i projekte za izgradnju prve hidroelektrane te dalekovoda za prijenos i gradske mreže za rasvjetu. 18. prosinca 1893., nakon obavljenih očevida i javnih rasprava, Meichsneru je dodijeljena koncesija za iskorištavanje vode rijeke Krke. Usporedo s tim Meischer s Antom i Markom Šupukom osniva društvo koje započinje s radom 1. lipnja 1895. godine kada je gradnja bila u punom jeku. Sustav je pušten u pogon 28. kolovoza 1895.
Hidroelektrana Kraljevac je prva hidroelektrana na rijeci Cetini, smještena 21 km uzvodno od ušća Cetine u more, kod mjesta Zadvarje u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Puštena je u pogon 19. ožujka 1912. Tada je, a i više godina poslije, prema instaliranoj snazi i proizvodnji, bila najveća hidroelektrana u jugoistočnoj Europi i jedna od najvećih u čitavoj Europi.
Povijest planiranja, projektiranja i izgradnje Hidroelektrane Kraljevac svjedoči duh ujedinjene Europe i mnogo godina prije nastanka Europske unije. Krajem 19. stoljeća Austro–Ugarska Monarhija je započela istraživati mogućnosti iskorištavanja hidrološkog potencijala Cetine, posebice u kanjonu rijeke, pored Zadvarja. Njemačka tvrtka „Schuckert&Co“, jedna od tvrtki preteča današnje tvrtke Siemens, 1897. godine izradila je osnovni projekt za korištenje znatnog prirodnog pada na vodopadu Gubavica, a prvi pravi projekt izradili su inženjeri Dešković & Wagner 1899. godine. Belgijski stručnjak Macquet 1902. godine obrađuje pet varijanti iskorištenja vodnog potencijala na dijelu Cetine nizvodno od Trilja i predlaže kao najpovoljniju varijantu sličnu današnjoj hidroelektrani Zakučac.
Temeljem projekta dvojca Dešković & Wagner, austrijsko društvo „Wasserwerke“ iz Beča dobiva 1904. godine vodopravnu koncesiju za korištenje koncentriranog pada Gubavica. Detaljni projekt za izgradnju hidroelektrane Kraljevac izradio je 1906. godine u Ženevi, švicarski inženjer Charles de Halle, a modificirao ga je generalni direktor tvrtke „Sufid“, ing. E.Cairo. Naime, društvo „Wasserwerke“ 1907. godine upravljačka prava prodaje talijanskom društvu „Sufid“, a oprema se kupuje od mađarskog proizvođača „Ganz“.
U prvoj fazi izgradnje (1908.–1912.) pod vodstvom tvrtke „Sufid“ ugrađena su dva agregata ukupne snage 25,6 MW. Francusko društvo „La Dalmatienne“, osnovano u Parizu, u drugoj fazi izgradnje (1928.–1932.), otkupljuje svu imovinu društva „Sufid“, te ugrađuje još dva agregata ukupne snage 41,6 MW. Završetkom druge faze HE Kraljevac ima četiri agregata te ukupna instalirana snaga iznosi 67,2 MW.
HE Kraljevac i danas, nakon stoljeća rada, u hrvatski elektroenergetski sustav isporučuje dragocjene kilovatsate certificirane zelene električne energije.
Jedan od najznačajanijih pothvata Državnog električnog poduzeća bilo je povezivanje sa slovenskom mrežom izgradnjom 40 km dugačkog 110 kV dalekovoda od Brestanice (Reihenburg) do Rakitja (kod Podsuseda), ali pod naponom 30 kV. Povezivanje je plod zamisli stručnjaka zagrebačke Gradske električne centrale.
Dalekovod je građen na drvenim portalnim stupovima s vodičima 3x120 mm2 Al, a bio je povezan u sjevernu „trojku” dalekovoda Električna centrala – Podsused. Pušten je u rad 1943. godine, a tijekom Drugog svjetskog rata produljen je do sela Sv. Klara i to pod naponom 80 kV.
Odluka o opskrbi toplinom tvornice rade Končar iz električne centrale (danas EL-TO Zagreb) donesena je 1947. godine. S ostvarenjem planova se kasnilo zbog poteškoća Rade Končara u pravodobnom osiguranju uvozne opreme, a i sve značajnijoj ulozi Električne centrale u elektroenergetskom sustavu zbog kašnjenja izgradnje novih elektrana.
Nakon što je 1950. godine završena izgradnja vrelovoda za prijenos tople vode iz Električne centrale za ogrjevne potrebe tvrornice Rade Končar, u Centrali je 1954. godine izgrađena toplinska stanica. U prosincu 1954. puštena je ogrjevna toplina za tvorničke prostore Rade Končara, čime je započeo intenzivni razvoj toplifikacije Zagreba.
Stavljen je u pogon prvi vod 220 kV Zakučac - Senj (Brinje) - Zagreb, duljine 354 km, koji je povezao novu HE Zakučac (prva etapa, 2x108 MW), čime su povezani elektroenergetski sustavi Dalmacije i središnje Hrvatske. Spoj sa Slavonijom na hrvatskom području ostao je samo na razini 35 kV (vod Međurić - Nova Gradiška - Slavonski Brod).
Saznajte više1962.
Višegodišnja rudarsko-geološka istraživanja Slavonije, Baranje i Srijema urodila su plodom 1968. godine, kada je otkriveno naftno-plinsko polje Beničanci, a otkriće čistog plinskog polja Bokšić-Lug u travnju 1973. omogućilo je revitalizaciju plinarstva u Slavoniji.
Već 1974. godine u proces plinofikacije regije uključila se Elektroslavonija Osijek gradnjom plinskoturbinske elektrane u Osijeku. Od 1974. godine građeni su magistralni plinovodi, mjerno-regulacijske stanice, mjesne plinovodne mreže, distribucijske stanice i odorizacije plina, a plinska postrojenja puštana su u pogon diljem podravskog dijela Slavonije.
Prva istraživanja na Krškome polju, kad je to područje postalo moguća lokacija za nuklearnu elektranu, obavila je radna skupina Poslovne udruge energetike Slovenije u razdoblju od 1964. do 1969. godine. Investitori nuklearne elektrane bile su Savske elektrane Ljubljana i Elektroprivreda Zagreb, koje su s investicijskom skupinom obavile pripremne radove, raspisale natječaj i odabrale najpovoljnijega ponuđača.
U kolovozu 1974. investitori su sklopili ugovor o nabavi opreme i gradnji nuklearne elektrane snage 632 MW s američkim poduzećem Westinghouse Electric Corporation, projektant je bilo poduzeće Gilbert Associates Inc., izvođači radovi bila su domaća poduzeća Gradis i Hidroelektra, a montažu su obavili Hidromontaža i Đuro Đaković.
Prvog prosinca 1974. položen je kamen temeljac Nuklearne elektrane Krško. U siječnju 1984. NEK je dobio dozvolu za redoviti rad.
Ratna povijest Peruće počinje okupacijom brane i strojarnice HE Peruća 17. rujna 1991., nakon čega je neprijatelj zatvorio zatvarač na temeljnom ispustu, a podignuo preljevni zatvarač. Time je spriječeno ispuštanje vode iz akumulacije, koju koriste nizvodne hidroelektrane, tako da je krajem prosinca razina vode u njoj dosegla kritičnu razinu, te ugrozila branu. Prijetilo je preljevanje glinene jezgre i krune brane. Na pregovorima s neprijateljem, 1. siječnja 1992. godine, spušten je preljevni zatvarač za 90 cm čime je taj rizik donekle smanjen.
Međutim, u injekcijskoj galeriji i preljevnoj građevini ostalo je 20 do 30 tona eksploziva. U srpnju 1992. godine, UNPROFOR preuzima potpunu kontrolu i odgovornost za objekt. Međutim, usprkos obećanjima međunarodnih promatrača, 27. siječnja 1993. u poslijepodnevnim satima, okupatori su zauzeli objekt. Sljedećeg dana, 28. siječnja, snage UNPROFOR-a napuštaju elektranu, a postrojbe Hrvatske vojske uspjele su potisnuti neprijatelja koji je prigodom povlačenja, aktivirao eksploziv.
Dana 28. siječnja 1993. pripadnici Jugoslavenske armije i pobunjenih srpskih snaga aktivirali su eksploziv u kontrolnoj galeriji brane Peruća. Brana se dijelom ulomila, voda je prodrla u njenu unutrašnjost, teško je oštetila i prijetila potpunim uništenjem, te poplavom čitavom nizvodnog toka, sve do Omiša. Bio je to jedinstveni primjer katastrofičkog ratnog čina i rušilačkog scenarija protiv civilnog stanovništva. Srećom, istog dana stručnjaci HEP-a došli su na Peruću, te djelovali hitno i učinkovito. Otvoren je temeljni ispust i omogućen protok vode iz jezera. Katastrofa je izbjegnuta.
Tijekom 1993. sanirani su i pušteni u pogon agregati. Zbog teško oštećene brane, tijekom te i sljedeće godine razina akumulacije je vrlo niska (330 m.n.m.). Agregati rade s minimalnom snagom od 1,8 MW, odnosno ispod tehničkog minimuma. U kolovozu 1993. počela je sanacija brane. Odabrana je sanacija s glinobetonskom dijafragmom u središnjem dijelu brane (u glinenoj jezgri) zamjenom materijala u bokovima i gornjem dijelu brane. Brana je nadvišena za 1,5 metara čime je povećana zapremina akumulacije za 33 milijuna m3. Obnova je završila 1995. godine. Nakon te prve faze, u kojoj je prije svega sanirana brana, zbog lošeg stanja opreme započela je zamjena i obnova energetske opreme.
U pogonu TS 400/220/110 kV Žerjavinec
Zbog ratnih razaranja ključnih 400 kV transformatorskih stanica i dalekovoda na području Hrvatske (TS Ernestinovo i TS Konjsko) i Bosne i Hercegovine (TS Mostar), ujesen 1991. godine UCTE je razdvojen na prvu i drugu sinkronu zonu. U sinkronom radu s glavnim dijelom UCTE-a, odnosno prvom sinkronom zonom, su od 1995. godine i sustavi CENTREL-a (od 2001. godine njegove članice iz Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke postale su punopravne članice UCTE-a), od 1997. i tri zemlje Sjeverne Afrike (Magreb), a od 2002. godine i najzapadniji dio Ukrajine – tzv. Burštinski otok.
U drugoj sinkronoj zoni bile su Makedonija, Grčka, Srbija i Crna Gora te dio Bosne i Hercegovine (uz sinkroni rad s Albanijom), a od 2003. godine punopravnim članicama UCTE-a (u drugoj sinkronoj zoni) postale su Bugarska i Rumunjska koje su u sinkronom pogonu s tim dijelom UCTE-a bile od 1993. godine.
Tek s početkom ovoga stoljeća, stvaranjem političkih i sigurnosnih preduvjeta, mogle su početi konkretne pripreme za ostvarenje ponovnog povezivanja UCTE zona.
U hrvatskom elektroenergetskom sustavu, koji je nakon razdvajanja postao rubni sustav glavnog dijela UCTE-a (njegove prve sinkrone zone), trebalo je obnoviti uništenu TS 400/110 kV Ernestinovo s pripadnim 400 kV vodovima i TS 400/220/110 kV Konjsko te izgraditi TS 400/220/110 kV Žerjavinec s pripadnim vodovima.
U Bosni i Hercegovini trebalo je obnoviti TS 400/220/110 kV Mostar i veliki dio 400 kV mreže te veći broj 220 kV vodova između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Ostvarivanjem svih preduvjeta, ponovno povezivanje dviju razdvojenih UCTE zona provedeno je 10. listopada 2004., uz koordinaciju ukupnog procesa iz sjedišta Hrvatske elektroprivrede u Zagrebu. Time je UCTE ponovno postao jedinstveno sinkrono područje.
